Trebala bih pisati o sebi, ali ne mogu. Teško je to… otkriti dušu tek tako, potpunom neznancu…
Otkriti dušu u svoj njenoj krhkosti i ranjivosti, s naborima za koje misliš da su od satena, a oni su zapravo od porculana ili granita. Otkriti dušu i pokazati njene ožiljke, modrice, masnice, i prećutati kada potpuni neznanci pitaju od koga su.
Nije bitno od koga su, moji su, i to je sve što ću vam reći. To je sve što trebate znati.
Za više mi treba mnogo paketića maramica, mnogo apaurina i mnogo šoljica kafe. I besane noći onda slijede, samo da bih razmišljala o svim pogrešnim stazama kojima sam ikada prošla, a nisam sigurna da je ispravna ni ova kojom sada koračam.
Ne, potpuni neznanče, nisam pesimistična!
Ali ne znam odakle izvuči mrvu optimizma, a baš mi ta mrva i treba.
L.P.
Sta reci, osim citirati:
“Ne volim ono što vole mladi, i ne volim ono što voli većina. Neprilagođena ovovremenskim mjerilima i ljudima, vjerna sebi i svojim principima, uživam u tišini i ne plašim se samoće. Obožavam sunce i književnost.”
To je dovoljno i najbitnije: biti SAMO SVOJA i tako zasticena od “vanjskih uticaja”. Sve ce biti dobro… upravo takve osobe nece potonuti – NE, tvrdim.