Ona ga je voljela toliko da je od njega napravila ikonu svoje vjere, kalup u koji je pokušavala umetnuti sve one koji su došli nakon što se njeno srce predalo njemu, i priznalo ga za jedinog gospodara. Nikome taj kalup nije odgovarao i niko nije mogao stati u njega.
A sada shvata da joj on ne treba, da ga ne želi, pa da ga čak i ne voli.
Smiješno je to, mislila je. Sada kada je ostala sama, jer onaj koji je volio njeno nesavršenstvo, sebičnost i drskost, nadajući se da će jednog dana shvatiti da je voli, iskreno i nježno, odano i predano, prestao je.
"Ljubav se potrošila", rekao joj je. "Potrošila se dok sam čekao da umjesto aveti zavoliš čovjeka, koji je disao za tebe, borio se sam sa sobom i proklinjao sam sebe, a sve samo zbog tebe."
"Ljubav se potrošila, draga moja", rekao joj je. "Doćeralo cara do duvara. Nema više ničega za što bi se mogla uhvatiti. I bolje je tako."
Ona mu je okrenula leđa.
"Vidi, pada kiša", rekla je.
"Budi mi sretna i dobra prema sebi, što nikada nisi bila", rekao je i krenuo da izađe. Bio je na korak do odlaska, a onda je zastao i vratio se. "Ne ljutim se na tebe, jer ni prema sebi nisi bila bolja", ponovio je i čekao.
Nije se okrenula prema njemu. Stajala je osmjehujući se svom odrazu u kapljici, što se sporo vukla niz prozorsko staklo. "Noćas umiru iluzije…"
Ovo je zabolelo…