Ako jedna slika vrijedi hiljadu riječi, koliko onda slika vrijedi jedna riječ? Pitala sam se to oduvijek.
Sjećam se jedne slike, nekog anonimnog slikara, na krem bijelom platnu mnoštvo boja, nijansi, apstraktno svašta i konkretno ništa. Svako je tu sliku tumačio na neki svoj način, vođen svojim sopstvenim emocijama i na više načina u više različitih prigoda.
Stajala je na zidu.
Sama.
Bijeli zid i eksplozija boja.
Stajala je na zidu sobe, a mjesto joj je bilo na zidu nekog muzeja. Umjesto muzeja, ljubomorno čuvana na zidu. Kao obiteljsko naslijeđe. Kao ukras vremena.
Slika za sjećanje.
Slika od milion riječi.
* * *
Ljubav.
Riječ koja je za mene uvijek imala bezbroj slika. Nešto kao slikice na slide showu. Izvlačiš ih iz sjećanja i puštaš, jednu za drugom.
I tako sve dok ne nestane slika.
Ili dok ti suze ne zamagle pogled.
Ili dok ti ne zadrhte trepavice.
* * *
Poigravanje riječima je ono što sam oduvijek jedino i znala.
Ne znam ja s ljudima, ali znam s riječima. S njima je daleko lakše.
Bar meni.
L.P.
