5. august 1996.
Zdravo, zlatno mamino dijete!
Mislim da mogu početi ovo pismo citirajući prvu rečenicu pisma na koje pišem odgovor: "Sigurno znaš kako je prijatan osjećaj kada dođeš umoran kući i nađeš dugo očekivano pismo na stolu…"
Od sveg srca, sretan ti sedamnaesti rođendan! (Zar misliš da bih mogao zaboraviti?)
Često sam se pitao jesi li se, i koliko, promijenila. Prepoznajem te u svakom novom pismu, možda i ne znajući tačno po čemu, ali te zaista prepoznajem. Možda je to neki zapečaćeni dojam ili ne znam šta… Ti kažeš da osjećaš neku promjenu u meni. To "nešto" što se pokrenulo u meni a što ranije nije postojalo, ili je šutjelo tu negdje. Ne znam šta da kažem; nije jednostavno govoriti o sebi kad su ovakve stvari u pitanju. Možda sam malo i ogrubio u ratu, usput, malo stariji i, u svakom slučaju, teži za nešto iskustva. Sve više osjećam da mi je neko uzeo jedan od ključnih dijelova života, ili da ga nisam ni imao. A vrijeme mijenjanja je prošlo, bar ja tako mislim. Ipak treba uzeti u obzir specifikum bliske prošlosti, izgradnju ličnosti u takvim uslovima, u tako osjetljivom životnom stadiju. Kao kad dobiješ šamar, pa ti sve odjednom bude jasno.
Ovdje je još uvijek monotono i dosadno. Na TV-u se poslije olimpijade gotovo nema šta ni vidjeti. Serviraju samo mostarsku maglu, kao da mi nije dosta moje.
P.S. Budi bar malo sretnija od mene! I budi dobra prema sebi! Lijepo proslavi rođendan, Gričanko!
…povratak…
Da, nakon malog i neželjenog odsustva. 😀
Zaista rijetka privilegija
susrtesti sebe izgubljenog u vihoru mira.
Susresti djevojcicu koju znam u zeni koju ne znam. Djecaka kojeg sam zaboravio u covjeku kojeg znam. Ovo bintrebalo
… Ovo bi trebalo da se dogadja samo u romanima.