Pisma za Gričanku… ( VI )

21. august 1996.


Zdravo!

Iznenađuješ me. Pročitaj ponovo moje posljednje pismo i sjeti se kakav si odgovor napisala! Suviše te cijenim da bih to mogao nazvati egoizmom, ali to nisam očekivao. Možda sam samo umislio da zaslužujem više i da me razumiješ. Vjerovatno stoga što me ovdje malo ko, ili niko, ne razumije. Daj, omekšaj malo tu olovku.

Trebao bih ti napisati nešto i o sebi, iako ne pitaš. Meni je ovo vrijeme tako prazno i tjeskobno, da ne znam šta da ti kažem. Ponekad se naveče sam sebi smijem, uz konstataciju da mi je dan prošao glupo, jadno i bez veze. Zaista se osjećam jadno i niko mi ne vjeruje. Na rijeku ne idem ima već nekih desetak dana. Nekako je zahladnjelo i nije više prijatno. Dolazi jesen. O zimi ne smijem ni govoriti. Nadam se da ćeš biti uz mene…


P.S. Izvini ako sam nekada dosadan, zatvoren sam ovdje s pogrešnim ljudima i to je možda razlog. Plašim se da ne postanem jedan od njih. Ja sam samo drugačiji. Bolji ili gori – potpuno svejedno, ali ipak drugačiji.


                                             

1 komentar

Komentariši