Pisma za Gričanku… ( XXI )

22. mart 1998.


Ćao!

Danas sam se vratio u Sarajevo. Preko vikenda sam bio kući, šetao sam uz svoju rijeku, i ona je šetala uz mene. Pišeš da se spremaš za maturalno putovanje. Lijepo se provedi. Vidi malo svijeta, pa se vrati ovamo. Ako nema ko da te čeka, evo, nudim se sam, čekat ću te sve dok ne dođeš. Inače, relativno sam. Život mi prođe u relativnom. Kažeš, tužna si. I čitam tugu između redova tvoga pisma, umorom si spojila dva lista papira ispisanih tvojim rukopisom. Čemu ta tuga, na Griču je sada proljeće… Ne daj se, bar ti. Ja sam se već davno nekim bolima predao i tugama odao.


P.S. Mislim da sam te konačno jednom u potpunosti razumio. I, prvi put u životu žalim zbog toga što razumijem čovjeka: ovo je moje posljednje pismo upućeno tebi. Vjerovatno ću još pisati, ali nikad odaslati. Sve najbolje, draga moja Gričanko!


3 komentara

  1. U nekom drugom životu, u kojem misliš da je prošlost prošla, u kojem su neka sjećanja izgubila boju, u kojem ništa nije kao u topla proljeća naših mladosti, u kojem pada večernja kiša i eto onako nešto guglaš.. Ni ne slutiš da te neko čita na napuštenom blogu i da mu nekako nedostaješ svom svojom naopakom posebnošću.

Komentariši