10. juli 2003.
Zdravo!
Odavno se nismo čuli. Tačnije, pet godina. Ne znam šta je bilo s tobom, jesi li ostala ista ili si se promijenila. Znam samo da sam te izgubio, negdje usput, i da te nisam tražio, a sama se naći nisi mogla. I žao mi je zbog toga, malena moja. Ima tu i tvoje i moje krivice, to danas uviđam. Onda sam krivio samo tebe. A da se mogu vratiti, postupio bih drugačije, priznao bih ti da te volim, rekao ti to u lice, a ne indirektno, u šiframa i zagonetkama. Ne bih sakrio istinu između redova pisama, nadajući se da ćeš je pronaći, i zaboravljajući da tražimo samo ono za što sumnjamo da postoji. Ti nisi sumnjala ništa, tratinčice!
Što se tiče pisama koja sam ti pisao i nisam poslao, moram priznati da se skupio pozamašan broj. Emina zna za njih, ali ih nije pročitala. Kaže, neće da čeprka po mojoj prošlosti i otkrije da sam možda drugu volio više nego što volim nju. Kaže još da ona pripadaju tebi a ne meni, niti njoj. Tako da su pisma povezana ljubičastom vrpcom. U ladici moga pisaćeg stola čekaju da jednog dana budu upućena na tvoju adresu. Jednog dana.
P.S. (i, kao uvijek, poenta dolazi u postskriptumu): Oženio sam se Eminom, i dobio kćerku – dao sam joj tvoje ime. Ovo je moje definitivno zbogom tebi, Gričanko moja.
The Postman
Amanjarrabi!
p.s. Ne mogu da shvatim, da nije shvatila, da ju volite.
Ehhh, aman!
pa sta cemo sad citati, ako je ovo kraj ?
@redchemistry – Ljudi obično ne vide ono što im je ispred nosa, jer uporno tragaju za nečim čemu ni sami ne znaju ime. A, Pisma za Gričanku su bazirana na istinitoj priči: ona stvarno nije znala da je on voli. Jeste nagađala, ali samo ponekad u samotnim noćima.
@Lockica – A možda joj uskoro pošalje sva ona pisma koja njoj pripadaju. I ona ih očekuje iako to ne bi priznala ni samoj sebi.
Jah, shvatam.
Kako god, ne znam što bih odvojila, kako su lijepa pisma.
A pisma napisana, ona neposlana…