Pisma za Gričanku… ( XXII )

10. juli 2003.


Zdravo!

Odavno se nismo čuli. Tačnije, pet godina. Ne znam šta je bilo s tobom, jesi li ostala ista ili si se promijenila. Znam samo da sam te izgubio, negdje usput, i da te nisam tražio, a sama se naći nisi mogla. I žao mi je zbog toga, malena moja. Ima tu i tvoje i moje krivice, to danas uviđam. Onda sam krivio samo tebe. A da se mogu vratiti, postupio bih drugačije, priznao bih ti da te volim, rekao ti to u lice, a ne indirektno, u šiframa i zagonetkama. Ne bih sakrio istinu između redova pisama, nadajući se da ćeš je pronaći, i zaboravljajući da tražimo samo ono za što sumnjamo da postoji. Ti nisi sumnjala ništa, tratinčice!


Što se tiče pisama koja sam ti pisao i nisam poslao, moram priznati da se skupio pozamašan broj. Emina zna za njih, ali ih nije pročitala. Kaže, neće da čeprka po mojoj prošlosti i otkrije da sam možda drugu volio više nego što volim nju. Kaže još da ona pripadaju tebi a ne meni, niti njoj. Tako da su pisma povezana ljubičastom vrpcom. U ladici moga pisaćeg stola čekaju da jednog dana budu upućena na tvoju adresu. Jednog dana.


P.S. (i, kao uvijek, poenta dolazi u postskriptumu): Oženio sam se Eminom, i dobio kćerku – dao sam joj tvoje ime. Ovo je moje definitivno zbogom tebi, Gričanko moja.

 

 

The Postman

5 komentara

  1. @redchemistry – Ljudi obično ne vide ono što im je ispred nosa, jer uporno tragaju za nečim čemu ni sami ne znaju ime. A, Pisma za Gričanku su bazirana na istinitoj priči: ona stvarno nije znala da je on voli. Jeste nagađala, ali samo ponekad u samotnim noćima.

    @Lockica – A možda joj uskoro pošalje sva ona pisma koja njoj pripadaju. I ona ih očekuje iako to ne bi priznala ni samoj sebi.

Komentariši