Joanna se upoznaje s Bobbie u prodavnici.
Bobbie:
Zdravo, jesi li ti Joanna Eberhart? Ja sam Bobbie Markowe.
Joanna:
Drago mi je, Bobbie.
Bobbie:
Živim ovdje već pet sedmica. Pročitala sam članak o tebi i stvarno bi me radovalo da upoznam ženu koja se zanima za politiku i ženske pokrete. Jesi li to doista ti?
Joanna:
Da, jesam.
Bobbie:
I sigurno nisi duboko zabrinuta oko toga koji su sapuni bolji – oni plavi ili ružičaste boje?
Joanna:
Ne.
Bobbie:
Dajući ti potpunu slobodu izbora, ne bi li radije sada ribala ili prala nešto? Laštila podove, na primjer?
Joanna:
Naravno, da ne. (smijeh)
Bobbie:
Hvala ti Bože, već sam se počela osjećati trapavo i jadno. Pogledaj samo sve ove ženice. Kako samo kupuju tako polako, klizeći između redova kao da se nikada ne znoje i kao da nigdje ne žure, kao da je kupovina jedino o čemu misle u tom trenu.
Joanna:
Da, da, a tek način na koji pune kolica. Ja mogu obaviti čitavu kupovinu a one su tek kod prve police, čitaju pažljivo etikete i uredno slažu proizvod po proizvod. Pogledaj moja kolica, sve nabacano zbrda zdola (smijeh).
Bobbie:
I kod mene (smijeh).
Joanna:
Jesi li za kafu? Kod mene?
(Nastaviće se…)
