Joanna i Bobbie pričaju o ženama u Stepfordu.
Bobbie:
Ne znam, ja se još nisam navikla, a iskreno nisam ni pokušavala. Ko bi svaki dan prao prozore ili glancao escajg! Ponekad ne kuham ni tri obroka dnevno, jedemo šta stignemo, sendviče ili pizzu. Suđe operem jednom dnevno, prozore jednom mjesečno a tako je i sa brisanjem prašine, a pod nisam ulaštila nijednom za ovih pet sedmica. A pogledaj njih. Jesi li bila u njihovim kućama? Sve blista, sjaji.
Joanna:
Nisam još imala priliku vidjeti unutrašnjost njihove kuće. Zapravo, samo jednu dnevnu sobu, onako iz hodnika, i jednu kuhinju, kao sa naslovnica ili reklamnih postera novih novcatih kuhinja.
Bobbie:
Takve su sve, vjeruj mi, osim moje i, koje olakšanje, tvoje.
Joanna:
Ja sam još u fazi raspakivanja.
Bobbie:
Bolje ti ja zapakuj sve i odseli se negdje gdje je normalnije. Ja planiram preseljenje, dok sam još normalna. Počinjem misliti da je u toku neki konkurs za koji nisam čula. Nagrada je milion dolara i Paul Newman za najčišću kuću do sljedećeg Božića. Znaš, ribaj, ribaj, ribaj; lašti, lašti, lašti…
Joanna:
(Nastavlja njenu rečenicu) Danju i noću, a svi muškarci…
Bobbie:
(Dovršava njenu rečenicu) U Muškom klubu. (Smiju se).
Joanna:
I tvoj muž je tamo?
Bobbie:
Da, kao i tvoj, kao i svi muževi u ovom prokletom gradu. Dave kaže da se samo tako iznutra može nešto promijeniti, a vjeruj mi, morat ćemo se lancima privezati za ogradu prije negoli se bilo šta promijeni. Jesi li vidjela ograde oko Muškog kluba? Čovječe, reklo bi se da prerađuju opijum ili nešto slično!
Joanna:
Prije dvije večeri sam napravila nekoliko fotografija, ali samo te ograde i one ogromne kuće sa zatamnjenim prozorima, više nisam uspjela uslikati. Kada sam prilazila kući prozori su bili otkriveni i kroz njih je dopirala svjetlost, i ljudi su se unutra kretali, i taman što sam namjestila objektiv prišao mi je policajac i počeo me ispitivati šta radim, koju vrsta aparata imam, na koji način razvijam fotografije i slično.
Bobbie:
Da, i…
Joanna:
Kada je konačno otišao i kada sam mogla na miru da uslikam kuću i donekle njenu unutrašnjost, na prozore su bili navučeni zastori. Imam osjećaj da mi je policajac i prišao s namjerom da me zapriča i da mi skrene pažnju, dok oni navlače zastore. Možda je stvarno nešto nelegalno u pitanju. Pitat ću Waltera.
Bobbie:
Taj ti neće reći ni riječi, baš kao ni onaj moj. Kad je u pitanju taj njihov klub šute kao zaliveni. Dok žene čiste, oni rade bog-te-pit’o šta.
Joanna:
A da pokušamo razgovarati s ovim ženicama, valjda postoje neke kojima se ne sviđa situacija u kojoj se nalaze. Šta kažeš? Zar ne bismo mogle okupiti grupu, Ženski klub i dobro protresti taj Muški klub? Walter i Dave samozavaravaju sebe, ništa se neće promijeniti osim ako se ne natjera da se promijeni.
Bobbie:
Nećemo naći nijednu, osim Charmaine.
Joanna:
Charmaine?
Bobbie:
Bogata je i otmjena. Ima sluškinju, vrtlara i zamisli – tenisko igralište. Hobi joj je još astrologija. Pričala sam joj o tebi, i pozvana si na meč, a također i na ručak.
Joanna:
Eto imamo jednu, i nas dvije, to je tri, za početak. I to nije loše.
Bobbie:
Ne zanosi se, draga.
Joanna:
Zašto da ne? Ipak mislim da bismo trebale. Ne mogu baš sve biti zadovoljne.
(Nastaviće se…)
