Joanna dolazi kasno kući. Walter je čeka.
Walter:
Gdje si bila?
Joanna:
Šetala sam. Razmišljala.
Walter:
Mogla si ostaviti poruku na stolu. Brinuo sam se za tebe. O čemu si razmišljala?
Joanna:
Danas sam srela Bobbie u trgovini.
Walter:
Da, i?
Joanna:
Zvučala je nekako drugačije. Isprano. I izgledala je drugačije. Nije govorila stvari koje govori inače, a i kretala se nekako polakše.
Walter:
Vjerovatno je umorna od trčanja uokolo u potrazi za kućom. Govori li još o preseljenju?
Joanna:
Ne, kaže da joj je u Stepfordu savršeno dobro, da je savršeno sretna.
Walter:
Znaš Bobbie, ako kaže da joj je dobro, onda je to tako.
Joanna:
Čudno mi je što je bila našminkana i s uređenom frizurom.
Walter:
Šta tu ima biti čudno, žena je, a žene se šminkaju.
Joanna:
Žene – da, ali ne i Bobbie.
Walter:
Možda je shvatila da nije više curetak, da godine prolaze i ostavljaju tragove. Možda se počela šminkati da bi sakrila te tragove, da bi se prikazala mlađom.
Joanna:
Ne, Bobbie je alergična na bilo koju vrstu šminke. A i nikada je nije bilo briga šta drugi misle o njoj. Promijenila se, apsolutno. To nije ona Bobbie koju poznajem. I sve ono što mi je rekla, način na koji mi je rekla da je bila lijena i nemarna. Promijenila se baš kao i Charmaine, koja je rekla to isto. Kladim se da joj je i kuća u savršenom redu.
Walter:
Pa šta, bilo je i vrijeme da se promijeni. Promijenile su se iz razloga koje su ti navele, zato što su shvatile da su bile lijene i nemarne. Ako to njima odgovara, onda dobro. Ako se Bobbie počela brinuti o svom izgledu, ako mene pitaš, već je bilo i vrijeme. Ni tebi ne bi smetalo da se koji put pogledaš u ogledalo.
Joanna:
Molim?
Walter:
Stvarno to mislim. Ti si prekrasna žena i ne činiš ništa sa sobom, osim ako ne iskrsne kakva zabava ili slično.
(Nastaviće se…)
