Joannin svijet počinje da se ruši.
Walter:
Kako nisi dolazila, poslao sam ih kod prijatelja.
Joanna:
Kojih prijatelja?
Walter:
Dobro im je.
Joanna:
Znači, sami smo, baš kao što je i Charmaine bila sama s Edom, pa onda i Bobbie s Daveom. Došao je, dakle, red i na mene. Jesi li našao pravu veličinu?
Walter:
Ne znam o čemu govoriš.
Joanna:
Lutke. Roboti. Koliko je koštalo? Umirem od znatiželje. Koja je početna cijena za savršenu domaćicu velikih grudi i bez ikakvih prohtjeva? Pravo bogatstvo, kladim se. Ili to rade potpuno besplatno, kao muškarac muškarcu? A šta se događa s pravim suprugama? Krematorij, jezero?
Walter:
Pođi malo prileći. Uzmi nešto za smirenje, da se malo opustiš ili za spavanje.
Joanna:
Uzela sam već dvije pilule za smirenje, čim sam stigla kući. Potreslo me sve to s Bobbie. Mislim da ću radije izaći van i istog trena otići iz ovog prokletog Zombigrada.
Walter:
Ne, ne ako govoriš ovakve stvari. Idi, lezi!
Joanna:
Ne namjeravam ostati ovdje i dopustiti da…
Walter:
Kasno je, nema autobusa. Vani je mećava, nema ni automobila.
Joanna:
Hodat ću.
Walter:
Nećeš izaći van, Joanna. Ne, u tom stanju.
Joanna:
Neću? Je li? E vidi da hoću i ne pokušavaj me zaustaviti. Gotovo je.
(Nastaviće se…)
