Joanna je izašla iz kuće i trči. Prolazi pored kuće u kojoj živi Bobbie i ona je zove, zaustavlja.
Bobbie:
Joanna, stani.
Joanna:
Pusti me, Bobbie.
Bobbie:
Joanna, upravo me zvao Walter. Zvučao je uznemireno. Rekao je da si rekla hrpu nepovezanih stvari, da si ga optužila da te hoće pretvoriti u lutku, ubiti te i da si izjurila iz kuće histerična, bez kaputa. Brine se za tebe.
Joanna:
Pusti me, Bobbie.
Bobbie:
Vani je mećava, a ti si uzrujana. Uđi, spremit ću ti čaj ili viski. Ugrij se malo. Možeš i prespavati kod mene, a ujutro ću te lično odvesti na autobusku stanicu. Neću te ni pokušati zadržati. Samo uđi.
Joanna:
Ne.
Bobbie:
Daj, ne budi nerazumna. Hladno je. Uđi.
Joanna:
Ne.
Bobbie:
Ja te neću povrijediti, Joanna. Ja sam ti jedina prijateljica.
Joanna:
Bobbie je bila moja jedina prijateljica, a ne ti.
Bobbie:
Ali ja sam Bobbie, tvoja Bobbie.
Joanna:
Ne, ne, nisi.
Bobbie:
Joanna, bolje ti je da uđeš, uskoro će te tražiti čitav grad. Walter je rekao da će redom nazvati sve i obavijestiti ih da si pobjegla. Walter je vrlo zabrinut.
Joanna:
Kladim se da jeste, ali ne za mene, nego za sebe i ono što ću ispričati.
Bobbie:
Dušo, daj uđi, molim te. Sva si poplavila. I treseš se.
Joanna:
Ne mogu, moram što prije otići iz ovog grada. Ja sam sljedeća.
Bobbie:
Daj, bar obuci kaput. Evo ti moj kaput i šal. Hoćeš li da ti posudim auto? Čekaj, uđi da ti dam ključeve.
Joanna:
Ne smije me naći, Bobbie. Od mene će napraviti robota.
Bobbie:
Kakvog robota? Niko ne pravi robote. Uđi da ti dam ključeve.
(Nastaviće se…)