Njemu sam najviše ljubavi dala. Uzeo ju je i ne gledajući rok trajanja, otisnut negdje na rubu prozirne vrećice moje duše, a govorila sam mu da traje vječno. Spuštao bi novčiće nadanja na moje dlanove, i nikada nije pitao za kusur, i nikada me nije pri tom gledao. U njegovim očima nije bilo odjeka mojih…
"Znaš, kada bih te ostavila, to bi bilo brzo. Da ne patim ni tebe ni sebe", rekla sam mu dok sam malom kašikom miješala čaj od mente. Svaki potez bi uzburkao bistru tečnost i miris bi se uzdigao iz velike crne šolje. Pila sam iz te velike i crne šolje sve: kafu, čaj, toplu čokoladu,…
Ja nisam dobra u odlascima, u ostancima sam još gora. Znam da nisam dobra drugima, sebi još manje valjam i nikad neću postati bolja. Ja ne znam da ne govorim, kada mi jedino može pomoći ćutanje. Ja nisam strpljiva, spasenje mi više ne treba duša i noge su mi navikli na lutanje. Ja…
U prolazu kroz hodnik stana pogled mi se zaustavio na ogledalu, i uplašio me izraz očaja u crvenim, suhim, bolnim očima. Ovakvu me niko ne smije vidjeti, pomislila sam. Prstima sam dodirnula umorno lice, brisala nevidljive suze sa obraza, dok buljila sam u neznanca iz ogledala, zalutalog u vrijeme snova na samrti. Pokušavala sam sakriti…
Najteže je ispraćati na vječni put one koji odlaze, a najbolnije je živjeti bez njih. I tako iz dana u dan, a život ide dalje. Ne navikne se čovjek nikada, pa niti nauči živjeti sa tim. Prosto, živi se s tim praznim mjestom koji su oni ostavili iza sebe. I ne pomažu tu nikakve riječi…
Pitao si me jednom, dok sam sjedila zamišljena ispred upaljenog kompjutera, sa prstima naslonjenim na tipke, zagledana u bijelu pozadinu, šta to radim? Odgovorila sam ti da lutam neistraženim lavirintima sebe. Danas, kada smo sjedili u sobi, jedno nasuprot drugoga, svako zamišljen, svako u svome svijetu, sasvim iznenada si me upitao koliko još dugo ću…
Sve velike ljubavi su iste: svi imamo divne snove, krasne želje i grandiozne planove. Živimo najbajkovitiju bajku. Sve nam je ružičasto. Život je najljepši san. I onda bude to što bude: kraj. I nije više bitno ko je kriv, ko je rekao ovo ili ono, ko je učinio ovo ili ono. Postaje bitno samo ono…
Sakupi svu parčad bola – noktima, saberi sve trenutke bez tebe – prstima, uhvati sve raspršene snove – rukama, ali me ne pitaj – usnama, koliko litara tuge teče – mojim venama. Izvor njen u srcu je, osjećam. Ušće negdje oko ušća duše, predosjećam. L.P.
Marionete, u ovaj kobni čas, u tvojim rukama smo i Ti i Ja. Na licu nam razočarenje napravilo novu boru. Onu najbolniju. Najuočljiviju. Onu izdajničku boru, koja me pri svakom pogledu u ogledalo podsjeća da je sve pošlo krivim tokom. Nismo to zamislili ovako. Ni Ti. Ni Ja. Ja sam zamišljala sebe sretnom u tvojim…
Prostranstvima nekim, dalekim i nepoznatim, letjela bih sada. Ali kamo mogu stići, kada noge ove, koje me nose tamo kamo ne želim, olovno su teške?!? Ni vrisnuti ne mogu, kada duša mi je nijema. A jedna riječ bi pomogla, da poletim ili da se skrasim tu gdje jesam, ne želeći ništa drugo osim ovoga što…